Lady Amalthea
01.04.2007., nedjelja
Jedno lažno prijateljstvo 1
Evo mene opet nakon tjedan dana.. tjedan je bio kratak da bi uhvatila vrimena za napisat nešto, tako je brzo proletilo.. O čemu da pišem? Mislim da je to pitanje koje uvik muči blogere.., fala Bogu, dan je laži pa mogu bilo šta lagat  Ima toliko pričica u mome životu koje bi tila prokomentirat, ali ne znam koju sad da izaberem za ovaj post, najbolje da krenem od onoga šta me trenutno muči.. a to je prijateljstvo. Mnogo je ljudi prošlo kroz moj život, upoznala sam doista svakakve freakove pa imam i podosta priča o svakome od njih, ali ima vremena. Da li ste ikada imali nekoga tko vam se javi samo kada mu nešto od vas treba? To sam ja uočila već podulje vrijeme u svojoj prijateljici, ali očito to moj mali mozak ne može prihvatiti kao činjenicu, ne znam zašto se katkad vežemo za nepotrebne ljude, možda ta isinuacija dolazi iz činjenice da je nekada bila ona prava, kvalitetna osoba koju čovjek samo može poželit pokraj sebe… Sjećam se osnovne škole, od prvog razreda bile smo najbolje prijateljice, ja sam imala svoje društvo, moje druge naj frendice s kojima sam dijelila one dječje snove kao što su prve simpatije, kučica na drveću, narukvice i prstenja kao znak vječnog prijateljstva i sva ta sranja, ali ona je bila nešto skroz drugo, ipak sam je voljela najviše.. Ona nije bila obožavana od strane razreda, pa ni od moje ekipe, ali to me nikada nije spriječilo da se družim s njom, ona je bila moja druga sestra. Onda je došla srednja škola, nova društva, prve veze, prvi pravi izlasci o kojima smo slušale od starijih sestara i prijateljica. Tu nam se put razišao ali u čudnome smjeru. I dalje smo bile najbolje prijateljice iako su nas dijelile škole ali to nam nije predstavljalo prepreku u viđanju. Svaka kava s mojim razredom uvijek je uključivala nju, svaku novu osobu koju bih ja upoznala, upoznala ju je i ona. Ali tu je nastala razlika, s njezine strane nije bilo tako. U novoj školi su je prihvatili i bolje nego je očekivala, pa je ostale ljude, one koji su bili kao ona u osnovnoj, gledala pomalo s visoka i obraćala ima se s više razine, s podrugivanjem. Sve češće su bile njezine kave s društvom iz razreda na koje mene nikada nije pozvala, kao da je imala neku drugu stranu života iz koje me je u samom početku isključila. Nikada nisam bila ljubomorna, nikada se nisam ljutila, jednostavno se nisam zamarala takvim glupostima, nisam to gledala iz takve perspektive s koje to gledam sada. To bi bila posve normalna situacija, svi mi imamo prijatelje s kojima idemo na popodnevne kave, prijatelje s kojima idemo u školu, na fax, radne kolege, s kojima izlazimo vani, u teretanu i sl. Za različite događaje imamo različite ljude, naposljetku, ne bi bilo normalno da nam se život svede samo na jednu osobu. Ali ona je bila dio svake moje društvene aktivnosti bez obzira bila pozvana ili ne, to se podrazumijevalo, ali da ja nikada nisam ni popila kavu s njezinim novim najboljim prijateljicama iz škole.. to je malo blesavo, kao da je bila ljubomorna da ja upoznam bilo koju „njezinu“ osobu pa je taj novi život držala na golemoj distanci od mene. Onda je došao ON, moja velika ljubav. Ona je bila u pratnji svakog našeg izlaska, tada su to bili provodi, danas kad sagledam tu situaciju, vidim da joj je to bilo potrebno za hvaljenje njezinim prijateljicama. On je bio stariji momak, vozio je auto, uvijek ga je pratila ekipa od 5-6 prezgodnih prijatelja, vodio nas je vani po svim mjestima u Dalmaciji, plaćao svaki izlazak, moglo bi se reći da je bio san svake cure, a kamo li ne nas balavica koje nismo provirile nosom vani iza 10h. Onda je ona počela hodati s dečkima, uvijek smo sanjale o tome kako će biti predivno kad budemo istodobno razmjenjivale iskustva, izlaziti u paru i slično.. ali ona jednostavno mene nije upoznavala s nijednim. To me je najviše zabolilo, kada je na piće s njim vodila te druge cure a mene nije nikada ni upoznala s njim(a), a svaki vikend se sama pozivala na izlaske s nama, jer njezine prijateljice nisu smjele izlaziti. Nije ni ona mogla ići vani dalje od ponoć, ali nikada nam nije bio problem prilagođavati se njezinim uvjetima. Ja sam je s vremenom prestala zvati, ona bi se redovito raspitivala di idemo, tko ide, kad ćemo doći po nju i sl, ali kad bi je ja odbila uz objašnjenje, onda bi ja ispala bezobrazna. Ali nije me smetalo.. … nastavit će se…  |
cura, iman 21 godinu, studentica sam, DALMATINKA , nadam se da ćete me vidjeti u pravom svjetlu kroz ove blogove..i nećete zamjerit ništa